22
utorak
studeni
2011
Heroji iz poštanskog sandučića
Evo me Mosorov post inspririrao za pokušaj kratke priče. Također, dobila sam i ja evakuacijski letak. Ne znam jesu li to po kvartovima profilirali ljude i zašto je Sućidar Anđelima Svjetla zanimljiviji od primjerice Mertojaka. Anđeli svjetla su bili povezani sa Heavens gate, sektom koja je završila masovnim samoubojstvom 1997 godine.
Al evo priče:
Kapetan airbusa 301 Matija Baturina nakon tri dana izbivanja iz kuće ulazi automobilom u malo dvorište svoje vile na Pantovčaku. Pritiska dugme na daljinskom upravljaču za zatvaranje kapije i držeći upravljač istom rukom otključava poštanski sandučić i vadi desetak omotnica raznih dimenzija. U drugoj ruci voza kufer na kotačiće.
U toplom predsoblju, s nogu baca cipele i nestrpljivo pregledava poštu. Supruga plava i vitka, mlada a zgodna plaho mu prilazi i pokušava pomoći oko skidanja jakne, nestrpljiva kao da želi da što prije jedu zajedno. Osjeća glad kao da ni ona nije ništa jela ta tri dana.
On je naprasno odbiva guranjem uz mot mogu ja to i sam.
Jedna poruka veličine manjeg letka ga je prenila iako izgleda kao da ju je očekivao. Kima glavom. Stisnutim usnama gleda u nju stisnih očiju dok stiska pesnice. ona širi oči, otvara usta i momentalno prima udarac u lice. Pada na pod.
"Dijana, govori, koji ti je ovi? Govore već svi o tebi.."
Ona šuti i sliježe ramenima, lice je prekrila rukama. Nos i usta su joj prekrvavi da bi uspjela govorit razumljivo. Zub joj je negdje pobjegao po ustima pa ga traži da ne upadne u grlo. To je onaj fleksibilni što ga je ugradila zadnji put. Nije jeftin. Ležeći na podu baš i nije zgodno tražit zub. Na posljetku ga je ispljunila i stavila u džep.
Matija čita tiho i sporo al od nervoze mu zapinju slova i pljuvačka prelazi preko samoglasnika:
Ovo je moja peta poruka tebi, zašto mi ne odgovaraš?
Ne želiš pobjeći iz svog zatvora?
Ja imam plan za bijeg, odletimo zajedno.
Danas odluči, još ima vremena.
Kapetan Lovel Preston te voli i pomaže! Kod za evakuaciju: 446 25 98 31
Ona se diže, noge joj podrhtavaju ali sigurnim pokretom vadi iz ladice mali letak na kojem je naslikana čitava nebeska posada koja obećava evakuaciju u bolji svijet. Plavu posadu čine:
Gospodin Isus Krist, Kapetan Lovel Preston, prvi časnik Skot Hansen i dvije stjuardese (srpski prijevod očigledno). Izgledaju po uniformi ko ekspedicija iz zvjezdanih staza iako su ovdje ipak samo ljudi u pitanju. Osim Isusa svi su plavokosi. Stjuardese su sofisticirane, na snazi su isti estetski kriteriji ko i kad su nju birali u kompaniju.. Poručuju da je smak svijeta sutra i da ja danas zadnji rok za odlazak. Nude besplatan prijevoz, jedino telefon košta oko 7 kuna sa pedeveom po minuti. Šteta što jedala otkaz, mogla je, dok je radila u aviaciji, bar besplatno odletjeti u Firencu ako već ne u Bolji Svijet. Ona na sudoperu ispire krv i pije plavičasti lijek za bolove dok Matija bleji u letak i ne shvaća još kakvu je glupost opet počinio.
Dijana u sebi razmišlja jel Isus putnik ili član posade jer su njega oslovili samo sa Gospodin. U tom slučaju je putnik. Svugdje danas besplatno ubacuju Isusa.
Misli kako bi bilo dobro da Isus leti njihovom kompanijom, zapravo sad je samo njegova kompanija, jer je ona dala otkaz. Možda bi se tada svi htjeli voziti sa Isusom a ne sa ovim novim low cost carrierima za dvadeset funti pa bi se Matijina kompanija izvukla iz financijskog minusa. Tada ne bi najavljivali opuštanja pa bi on bio boljih živaca i onda ne bi imao ispade.
***
Sjede za malim starinskim stolom u tijesnoj kuhinji. U blagovaoni je veliki lijepi stol koji mami uzdahe rodbine kad im dolazi u posjet, ali oni uvijek sjede za ovim kuhinjskim jer im je praktičnije i bliže je štednjaku. Viseći luster im grije zatiljke pognutih glava.
Ona popravlja rukav a zatim samo gleda u ruke. On okreće svoj dlan.
"Oprosti, zajeba san!"
Ona šuti.
"Sad ću opet ja ispast govno, jeli?" .
Šutnja.
Matija klizi prstima po njenim plavim vlasima.
Dijana se blago osmjehnula dok nečujno broji kod za evakuaciju istim ritmom kojim nekada molila krunicu: "446 25 21 98 31!"
Matija prebire po svojoj molitvi: "Oprosti, ljubavi, oprosti, oprosti, tisuću puta oprosti, oprosti, ljubavi, ljubavi, oprosti..."
On joj miluje lice, prstima hvata njene usnice, stavlja ruku na njene prsi, miluje je po trbuhu.
Dijana samo gleda hladno ispred sebe.
Hvata je za ruke, ali njene ruke klize iz njegovih.
Matija vrišti: "Ponašaš se ko jebeni autista, nećeš opet kod onih svojih kurbetina u Šibenik otić, da ti je jasno!"
Ni makac.
Trese joj rame nakon čega njeno tijelo sklizne sa stolice pa beživotno udara o medijapan. Čitave bjeloočnice su joj plave.
Gleda jednu plavu bočicu pokraj njene čaše na sudoperu na kojoj piše: "Take Away Plan - transmisijski napitak za siguran prelazak u Plavu flotu. Popiti uz izgovaranje koda."
komentiraj (10) * ispiši * #
Da li i SDP truje ljude za novce?
Ovo šta će Kaštelani doživjet ako korumpirani političari dozvole spaljivanje otrova u Cemexu, to će bit trovanje generacija, bitno povećanje tumora i smanjenje životnog vijeka, o djeci neću ni govoriti, a ni Split nije daleko!!!
Kako bi dr. sc. Mirela Holy, saslušala građane u vezi s problematikom spaljivanja otpada u Cemex-ovim cementarama na području Kaštela i Solina, SDP Kaštela organizirao je okrugli stol, koji se 21.11.2011. održao u hotelu „Kastel“ u Kaštel Lukšiću.
Ovde prenosim samo Mireline izjave i moj osvrt na iste izjave iz tog teksta (link na dnu) a ne znanstvenika ili aktivista, jer će ionako krajnju riječ imati politika a ne znanost. Pošto su sad izbori, njene POLITIČKE su zamotane u celofan ali vrište hororom. Takve sam već čula od hadezea sto puta. Zato ću svoj glas dat don Ivanu Grubišiću jer ne vidim ništa bolje. Ovdje se ne radi o nikakvoj idelologiji - neću dati glas onome ko truje mene i moju djecu. Ipak, kako su izbori blizu, može se utjecat na SDP da zabrane trovanje, trebalo bi im to biti na prvom mjestu ako žele pobijediti i voditi ljude koji bi im trebali biti najbitiniji. (ne bi me začudilo da sad popi sa oltara zagovaraju SDP jer vidimo gdje se krupni kapital preselio). Ako SDP jasno ne odredi da neće trovati ljude nije poželjno glasati za njih.
1. Mirela Holy odgovorila je kako se u većini tvrdnji slaže s Gorankom Adam (magistrica kemijske tehnologije i predstavnica Povjerenstva za praćenje stanja okoliša Grada Kaštelate dodala koja navodi niz znanstvenih tvrdnja o stravičnoj štetnosti) i kako je ona-Mirela, doktorirala na ekološkom feminizmu i kako je obveza politike da balansira.
Kako balansirati sa zdravljem (djece)?
2. Mirela Holy naglasila je da je termička obrada krajnji segment zbrinjavanja otpada, prije kojeg bi trebalo provoditi smanjivanje količine otpada, primarnu selekciju, obradu, oporabu i recikliranje, pa tek na koncu neiskoristivi dio termički obraditi, a on bi iznosio 30 – 40%.
To na koncu da ipak treba spaljivati znači da je IPAK PROFIT VAŽNIJI OD ZDRAVLJA, da ne navodimo da se govori kako to odvagnuti po kojim kriterijima i zakonima već se postotcima laprda laički bez ikakvih konkretnih odrednica, ono ne smije se spaljivati to i to i slično?
3. „Biranje izvođača će provoditi tijelo državne vlasti. Svi koji budu lažirali podatke, trajno će izgubiti licencu.“
Da li će izvođači radova biti i donosioci podataka o štetnosti. Zašto bi kemijske laboratorije trebala birati država. Zar ne bi bilo logično da u našoj državi postoji jedan institut koji uvijek to radi?
4.Mislav je spomenuo 24. članak zakona o zabrani UVOZA OPADA koji se, po novom prijedlogu zakona briše, na što mu je Mirela Holy odgovorila: „Sabor je raspušten, zakon je ad acta.“
Veri najs, veri najs indid!
5. Dodala je kako još uvijek ostaje pri tvrdnji da je područje bespravno naseljeno, čemu su se predstavnici Građanske inicijative jednoglasno i argumentirano pobunili.
Zato bespravnu sirotinju treba OTROVAT?
6. Na retoričko pitanje upućeno Mireli Holy: „Ako postanete ministrica, hoćete li dozvoliti spaljivanje otpada u cementarama?“, odgovorila je prisutnima kako inače ne odgovara na retorička pitanja zbog pravila u politici, te nastavila: „Pridržavat ću se zakona, što znači da ću poštovati odluku lokalne samouprave.“
Jupi, jedva čekam da mi lokalna samouprava bude znanstveni barometar za zdravlje ko ko i dosad. Hdz gradonačelnik, hadeze ravnatelj, hadeze premijer. Ili da dođe neki potkupljivi Kerum. U čemu je razlika moguće SDP mafije osim u slovima?
7. „U cijeloj raspravi uzimaju se argumenti kako kome odgovara. Nužno je upoznati se s informacijama i uzeti u obzir i argumente koji im ne idu u korist. Začuđena sam idejom da se spalionice rade tamo gdje nikoga nema. Nadam se da ćemo o ovim stvarima još jako puno razgovarati. U Zagrebu je u pripremi spalionica otpada.“- kazala je.
Ovo je divna politička izjava i vidi se da je Mirela s pravom doktorirala na feminističkoj ekologiji, jer mi divno zvuči kako to zvuči u primjeni i praksi.
Nadam se da nas SDP neće ubiti za novce i da će jasno stati protiv spaljivanja otpada, protiv kršenja zakona, tj. protiv trovanja!
Ovde možete pročitat čitavu raspravu.
http://nespalionici.wordpress.com/2011/11/22/cemex-na-putu-da-postane-europska-spalionica-otpada-ili-spalionica-europskog-otpada/
komentiraj (14) * ispiši * #
15
utorak
studeni
2011
Izjave naših duhovnih pastira
Don Jure (65) djevojčadi na pripremama za krizmu:
"Lako li ti je pomoć mladom i zgodnom momčiću,
al aj ti pomozi starome i ružnome svećeniku sa zlom bradavicom na nosu!"
Isto tako je rečeno:
"Lako ti je slušat smislene riječi poštena popa,
al aj ti bezuvjetno viruj korumpiranu a zlu biskupu, tek tada ćeš u kraljevstvo nebesko!"
Nije svako zlo za zlo ili čudni su putevi gospodnji:
"Korupcija je efikasan način da se sasvim odvoje siromašni od bogatih.
Siromašni će u kraljevstvo nebesko!"
Bozanić Grubišiću mudroslov pred isključenje:
"Bolje bit star, bogat i korumpiran,
nego star, siromašan i mlatit praznu slamu!"
Kupujmo Hrvatsko, duhovni proizvodi namijenjeni Hrvatima...
"Za 100 kuna dobit ćete verificirani naziv Hrvat,
Za 1000 kuna Hrvat-Katolik,
Za 10000 biskup će se slikat sa Vama za Story"
Za 100000 idete u Raj, odjel hrvatskih velikana!
Savjet za koga glasat, nudimo gratis!"
komentiraj (9) * ispiši * #
01
utorak
studeni
2011
Maslina je neobrana
Berem masline svaki dan. Idealno za nezaposlene.
(Prodajem ekstra djevičansko maslinovo ulje 80 Kn pi litri za prijatelje blogere.)
Branje maslina je:
Izvrsna vježba za sve mišiće
Aadrenalinske inekcije uračunate tu i tamo
Besplatno jedeš i piješ kod domaćina
Besplatan smještaj
Dobiješ maslinovo ulje
Ne misliš na pizdarije
Družiš se sa beračima
Poruka za blogere sa viškom slobodnog vremena:
Nemam vremena ni za susjede špitit
kako da stignem spamove brisat?
komentiraj (15) * ispiši * #
25
utorak
listopad
2011
Individual Freedom
Svi smo mi u matrici.
Potrošeni su gotovi svi resursi da bi sami mogli nešto uzgajat ili ulovit u prirodi bez sistema, pa ste osuđeni na SISTEM. U SISTEMU vam davaju jest masovno uzgojenu hranu, piliće, kekse, voće, povrće i svakakvih čuda koja sami ne bi uzgojili. Davaju Vam otrovnu hranu koja vas drži uvijek polubolesnima. Tu su i doktori koji vas u sistemu liječe od bolesti koje vam donese taj SISTEM.
Uglavnom ste se rodili i odgojili nesposobni za život kakav bi trebao biti na ovoj planeti, život u skladu s prirodnim okolišem koji vas u stvarnosti okružuje. Ne posjedujete vještine koje vam u takvom okolišu doista trebaju. U SISTEMU ste u umjetnom okolišu stvorenom da u njemu radite i zabavljate se, ali u sistemu ne živite. Vještine koje savladavate su potrebne uglavnom za tuđu a ne vašu korist.
Ako imate djecu, ona idu u školu. Tu ih uče prvenstveno radnim navikama, kako bi oni sutra postali ispravan dio SISTEMA
Ako ste i hrabrija individua, zbog škole ne možete živjeti na selu, zato živite u gradu. Zbog školskih obaveza ne možete otići sa djecom niti par dana van SISTEMA.
Čekate da Vam djeca odrastu da možete otić na selo i tada ste već u penziji. Dakle, čekate penziju da bi izašli iz SISTEMA, ali tada više ionako ni ne koristite SISTEMU.
SISTEM vas ima, vas i vaše najmilije. Ali, promislite, što vam SISTEM uistinu nudi. I-pod, I-pad, TV, kemoterapije?
Ako napustim SISTEM, posao, grad, promet i odvedem djecu sa sobom u ŽIVOT, što će svi ovi zombiji iz SISTEMA napraviti tada?
Oh, yeah, they're gonna talk to you, and talk to you, and talk to you about individual freedom. But they see a free individual, it's gonna scare'em.
Izvadak iz filma: "Goli u Sedlu"
Da ne mislite kako se samo zajebavam, evo Vam i besplatna literatura na internetu, Walden od Thoreaua
http://www.elektronickeknjige.com/thoreau_henry_david/walden/index_page_000.htm
komentiraj (4) * ispiši * #
19
srijeda
listopad
2011
ZAJEDNIČKI ŽIVOT
Muški su došli grozni!
Toliko su se ulijenili da više ni na prosvjede ne izlaze, a žene bi htjele odgovornost, obaveze, obitelj.
Neki dan je moja draga Žaklina dala svim svojim jeb.. pardon udvaračima da sastave sastav na temu: Zajednički život
Evo Vam prenosim par zanimljivijih komentara te kratke izvatke.
File: Daj borati di ćeš ovako rano sa tužnim temama!
Dena: Jel se to misli na zajednički život sa curom? I mislija san da je to, samo da potvrdin, da poslin ne bi bilo i ovo i ono!
Ćela: Jel to kakvi sastav za majčin dan?
Kike: Jel se smi koristit internet?
Filina Tragedija u tri čina
Nama muškima je došlo grozno. Teška je situacija u Hrvatskoj kao i u svijetu, ali je princip uvijek isti: Brale tako na zidiću sa ekipom pije pivu. Dogodi se koji put pa prođe tuda i koja curica. Brale se eto osladi malko srićice, zaljubi se momentalno. E onda ubrzo cura postane ka frustrirana jer nema obitelj a prešla je dvadesetidrugu... Pa dobije brale obitelj. Onda cura oće i da se zaposli da ne bude opet frustrirana. E onda brale, radi bauštelu cili dan a kad donese doma to jada od zarade, ona opet frustrirana. Nema se djeci za pernicu na kat. I onda nezna brale šta bi više pa pobigne sa ekipom na zidić pit pivu. Šta oću reć? E! Moga je brale mirno sidit na zidiću i prvo, bez ove zajebancije.
Denin: Kućni ljubimac a ne Edipovac
Nema ništa od toga zajedničkog života sa curom jer već živin sa materon. Ali da odma rečen: Ja nikad nisan ni gleda ni zamišlja svoju staru golu. To meni cura uvik govori, a to nije istina.
A ja san njoj lipo reka da kad bi u nje uvik ima sve oprano i opeglano, da iman marendu, ručak i večeru, a da ne triban ništa radit ka ni kod matere, onda bi se ja odma priselija kod nje. Je, je, al kad dođen u cure, uvik mi uvali neki posal. Pita me kad ću se zaposlit, samo na posal misli.
Ma, žene su došle grozne!
više na split-online.info
komentiraj (5) * ispiši * #
13
četvrtak
listopad
2011
Pismo iz 2051
Svjetska populacija broji 15000000000 ljudi, možda i nađem srodnu dušu...
Nafte je odavno nestalo, prodaje se biodizel proizveden od SVEGA organskoga što me navelo na originalnu ideju kako da napokon riješim svoje muke.
Odvela san jučer svoju dugovječnu baku (kod koje još uvijek živin jer još nisan uspila upast na listu POS-ovih stanova za mlade) da mi je zamijene za 5 litara Bio&Bio for poor and ugly. Baku su zbog dugovječnosti odbili stavit u pirolitički reaktor ali su je stavili kao statističko čudo u reality show da in poraste gledanost.. Tamo joj davaju jest, pit i kažu, ne kradu joj od penzije.
Voda se daje samo odabranima, tako da je 2042 i posljednji Hrvat učlanjen u HDZ (Kap po kap i tvrdokorni će omekšat - hadezeov moto na izborima 2041). Tako da su svi napokon zaboravili komuniste - čak i u psovkama.
Prije dvije godine roboti na solarni pogon zamijenili su sve ugostiteljske i obrtničke poslove - pa čak i konobare i frizerke. Blagajnice su još u antičkoj prošlosti zamijenjene mašinama koje očitavaju bar kodove na kasi.
Dakle u Hrvatskoj puno ljudi jede, a sad stvarno nitko ništa ne radi.
Zato su od viška tj. nezaposlenog stanovništva odlučili napravit novi Ekstra djevičanski bio dizel kako bi i mi pridonijeli Europskoj Uniji. Još se ne govori koga će prvoga, ali ja mislim unaprijed pa sam unuke još prije dvi godine poslala da idu u pope. Za mene me nije toliko briga, ali pokušavam doć u kontakt sa Kerumom Juniorom. On već dvadeset godina koristi samo ljudsko roblje. Zli jezici tvrde da je to zato šta ne zna upravljat robotima, ali ja tvrdim da je to iz humanih razloga. Osim toga, zaposleni su i biračko tijelo.
Pozz od Danice
http://15ocroatia.org/
komentiraj (6) * ispiši * #
09
nedjelja
listopad
2011
Borci protiv gravitacije
Memorijalni skup "Glavno da se klajmba" okupio hrvatske vrhunske alpiniste
foto: D. Odak
Obilježja ovoga skupa su druženje i upoznavanje alpinista i penjača, promoviranje alpinizma, otkrivanje čari neistražene planine Bikovo i sjećanje na iznimne ljude: Tonija Rosu i Igora Skendera. Bez njihovog entuzijazma i dobrih ideja ove goleme pozitivne energije i ovog događaja ne bi bilo.
Memorijalni skup „Glavno da se Klajmba“ održan je u Bastu (mjestu iznad Baške Vode) u znak sjećanja na alpiniste Tonija Rosu i Igora Skendera koji su ove godine 16.03. smrtno stradali u Chamonixu. Više od 120 ljudi iz čitave Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Slovenije se od 7-9 listopada penjalo i družilo po Biokovu.
Ovom regionalnom okupljanju alpinista temelj su postavili Makaranin Toni Roso i Beograđanin Igor Skender. Prošle godine u ovo vrijeme na istom se mjestu okupilo 15 vrhunskih alpinista i penjača kako bi se družili i upoznavali čari Biokova na način na koji samo vrsni penjači mogu. Toni i Igor su bili momci koji su svojim entuzijazmom, lakoćom druženja, dobrom voljom i blistavim humorom spajali klubove i društva iz svih krajeva Hrvatske i šire. U penjačkim krugovima kažu da već i samo ime skupa zbližava sve vrste i kategorije slobodnih penjača i alpinista jer glavno da se klajmba. Njih dvoje su istovremeno bili članovi klubova SAK Ekstrem iz Makarske, te AO PDS Velebit i AO HPD Željezničar iz Zagreba. Ova tri kluba su zajedničkim snagama organizirali ovaj skup.
Službeno okupljanje je počelo u petak predvečer kada smo se počeli upoznavati i spremati za feštu. Pošto je tu večer pljuštala kiša, ljudi su spavali u osnovnoj školi u Bastu i u jednoj pećini nedaleko od penjališta.
Čitavu subotu se penjalo po sportskom penjalištu u Smokvini dok su skupine alpinista popele dvadeset višedužinskih smjerova na području od Brela do Velikog Brda. Otvoren je novi atraktivan smjer od tri dužine u Makru naziva Glavno da se Klajmba. U subotu ga je ispenjao Splićanin Boris Kragić.
Subota navečer je počela sa predavanjem Igora Čorka, najboljeg hrvatskog penjača suhe stijene sa prezentacijom slajdova koji oduzimaju dah. Najatraktivniji dio predavanja je bio njegov uspon u Yosemiteu kada se četiri dana penjao i spavao na okomitoj stijeni. Mene su posebno dojmili njegovi „stropići“ kako ih on naziva. Stropovi su, samo im ime govori, stijene koje se nalaze pod pravim kutom u odnosu na zid ali za Čorka je nemoguća borba čovjeka i gravitacije ipak moguća. Vedrana Simičević je tom prilikom u ime Komisije za Alpinizam udijelila počasnu titulu alpinist posthumno Toniju Rosi i već postojeću rodbini Igora Skendera, koji su također bili nazočni skupu. Poslije predavanje je uslijedila pečena riba za sve okupljene a nakon toga bubnjevi i gitare, pećina i logorska vatra.
Dalmatinski san
Nije impozantna samo brojka ljudi sa tog skupa, već i činjenica da su se tu okupili najpoznatija alpinistička imena Hrvatske. Izdvojila bih činjenicu da je bilo podjednako žena koliko i muškaraca. Bilo je barem 5 cura iz ekspedicije na Everest, koliko sam ih ja uspjela prepoznati.
Pošto su alpinisti ipak veliki individualci i mnogo borave u samoći sa odabranim partnerima, u pravilu ne vole velika okupljanja. Upitala sam zato jednoga penjača kako to da se uspio okupiti toliki broj stvarno jakih faca. On mi je odgovorio da Hrvatska sigurno u zadnjih deset godina nije imala takav skup a da je svima korisno i drago upoznati ljude koji dijele istu strast. Ljudi koji odmah razumiju što je krimp, spit, čok, prevjes…
Iako se među penjačima zna tko je tko i dokle taj može, neki od alpinista iz Dalmacije nikad nisu imali priliku sresti kolege sa sjevera. Kada su vidjeli dvije krhke mlade djevojke koje su se uputile po jakoj buri penjati Dalmatinski san, odlučili su ih odvratiti od nauma. Dalmatinski san je jedan od težih i ljepših smjerova na Biokovu, ima 18 dužina, dug je 600 metara od čega 450m vertikale s okvirnom ocjenom oko 6b. Međutim, kada su doznali o kojim se djevojkama radi, nasmijali su se svojoj krivoj procjeni jer te djevojke spadaju među najbolje alpiniste u regiji.
Nadamo se da će se ovaj važan skup za alpinizam, slobodno penjanje i turizam održati i dogodine.
Više slika na split-online.info
komentiraj (8) * ispiši * #
07
petak
listopad
2011
Ljubavni ULTIMATUM (ili kako navesti momčića da ispravno odluči)
Nikad nije kasno. Ipak, nekima od nas koje se mlade želimo bogato tj. sretno udat (a to sve želimo) u prvih četrdeset i sedam godina pripravničkog staža se dogodilo ono najgore:
Šetali se sa momčićem po šumama, po gorama šetali, nakon toga momčići po cigarete odšetali...
Čemu čekati taj trenutak?
Šetamo se sa momčićem i po pešest godina dok se uvjeravamo da nam je za zdrav život najpotrebniji svjež zrak a zapravo čekamo da:
-Momčić shvati stvarnu vrijednost naše unutarnje ljepote te je odluči implicirati što više u svom svakodnevnom životu te zbog toga:
-samostalno počme prelaziti cestu, započne sa odvikavanjem od dojenja, u tom vedrom raspoloženju završi i na iskrenom traženju smisla i sreće pa čak i posla, nadamo se i dalje najboljem tj:
-Da momčiću ode mama
-Ponekad i da momčiću ode žena
-Te da momčić shvati da bez nas ima sve vrste problema, u najmanju ruku ozljede i strah
Da ne bi poduzimali nepopravljive a drastične mjere (short tip: što se tiče nepopravljih mjera za dišpet mužu ga ipak odsijecite mužu)
Bolje je jasno i na vrijeme ukazat momku koja su vaša očekivanja. I stavit do znanja da ste odlučni ostvarit svoje planove. Npr: "Ili se zaposli, zarađuj i davaj mi za rentu ili prošetaj po cigare!"
Kod ultimatuma postoji kvaka: Da bi Vas se shvatilo ozbiljno morate uvijek ispoštovati ono čime prijetite.
Zato nikad nemojte prijetiti da ćete se ubit. Moram napomenit da i ako samo težite teatrologiji pred susjedima te se nadate i jačem publicitetu, a nije vam nešto posebno ni stalo do momka, plesat gola po rubu krova je ipak opasna radnja. Safety first, nabavite dobar pojas i sigurnosni dinamički konop, karabinere s maticom. Nije se jednoj tako dogodilo da je skliznila dok je svisoka bacala vizitke, ili reklamirala donje rublje.
Nemojte prijetit ni sa odsijecanjem organa, uništavanjem imovine, djece, životinja, biljaka.
Nakon što smo se upoznali sa osnovama sigurnosti, drugo je i osnovno da shvatimo što želimo, a što ne želimo. (short tip: Želimo bit sretni, ne želimo bit nesretni)
Ako Vam je za sretan život potrebna stabilna veza u kojoj višemanje jednako dajete i primate, shvatite da je za izgradnju takve veze ipak potrebno dvoje. Ispitajte vaš utjecaj na vaše odluke i odluke vašeg partnera. Ako je vaš utjecaj neograničen na obje osobe, moje testove čitate samo iz zafrkancije, jel da?
Ako pak nemate utjecaj nad svojim vlastitim odlukama, potrebna vam je nešto stručnija osoba od mene, po mogućnosti sa medicinskom diplomom.
Međutim, ako je vaš utjecaj na odluke vašeg partnera ograničen, a ipak imate suverenitet i samostalnost u donošenju vlastitih odluka, pokušajte mudro a diplomatski te nježno uz mnogo brige i ljubavi lagano gurnuti momčića u sreću. Gurkanje naravno ne bi trebalo trajat godinama, kao što bi trebali pazit i na to da je ovo guranje figurativno i da ga ne ozljedite
U slučaju da blago gurkanje ne daje rezultate, ultimatum uvijek možete začiniti i suzama, grižnjom savjesti ili lažnim obečanjima. Na duge staze iskrenost je ipak jednostavnija.
Nastavak na:
http://split-online.info/blog/grad-split/sex-files/
komentiraj (3) * ispiši * #
06
utorak
rujan
2011
Kako popraviti muškića?
Pošto ste uopće kliknuli na ovaj naslov morate pročitati i ovo:
Buahahahhahahahahaha!
Ako imate viška vremena, novca, volje, strpljenja, optimizma, altruizma i naivnosti, mladosti i gluposti a nemate pametnijeg posla možda poželite malo gurkati muškića u životu. Prije nego započmete sa gurkanjem muškića, provjerite da li se on uopće kreće. Ako sjedi, nećete ga pogurkati nego baciti na pod.
Ako ste u vezi sa ovisnikom, nasilnikom, varalicom, propalicom, besposličarem, alkoholičarem, (i najgore od svega) desničarem, a to vam nije sexi, možda se osjećate nesretno. Uglavnom, nesretno je suprotno od sretno. Vjerovatno priželjkujete sreću.
Često tada mlada nada tuče dnevnice moleći se Spasitelju, utječući se Svetom Juri, Mati, Luki, Petru, Pavlu, ekipi tog muškića u nevolji, medvjedićima dobra srca, vračari dobre ruke, Cosmopolitanu, nasljednicima Velikog Sime pa čak i potencijalnoj sukrvici. Mlada nada ide tako daleko te pokušava popravljati život momčiću kad on ne gleda, crta mu plan spasenja na veliku školsku tablu, učlanjuje se u GSS, pohađa tečaj prve pomoći, odlazi čak i u Crkvu. Čini sve kako bi postala ovlaštena spasiteljica,ali, avaj, time se ogriješuje o prvu Božju zapovjed. Samo je jedan Spasitelj! Ne oduzimajte mu njegov posao, uhvatite se pametnijeg posla!
Čest slučaj kod mlade nade je da slabost, lijenost i inertnost muškićevu opravdava njegovim teškim životom. Kako sa težim životom ide i više potrebitog spašavanja, tako se obično dogodi da i po tri žene (mama, žena, ljubavnica) rade u tri smjene. Što nije dobro, jer gdje je puno žena, malo je dobre volje.
Da bi opet došli u milost Svevišnjeg morate prestati bit oholi i misliti da vi smijete upravljati drugim dušama.
Možda Vam u tim razmatranjima pomogne i slijedećih nekoliko izvadaka iz raznih tiskovina.
više na čik-fix
komentiraj (15) * ispiši * #
13
ponedjeljak
lipanj
2011
Kako se od stoljeća sedmog kakimo u gaće
Kristijan, odrastao u Australiji odlučio je proputovati Hrvatsku, zemlju svojih djedova.
Ja sam feliki optimist! reče mladi momak odjeven u narančasto i pruži ruku Rvatini koja ga je gledala mrko i nepovjerljivo u srcu ljute dalmatinske Zagore.
Rvatina ga momentalno zatuče kamenčugom.
Kad su ga pitali zašto je to napravio, uslijedilo je kratko objašnjenje: Neće se meni tu neki Budisti kotit po Zagori!
Ali, reče da je optimist, a ne budist!
Svejedno, nije s Božje strane!
***
Kada su došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist.
Kada su zatvorili Srbe, ja sam šutio; jer nisam bio Srbin
Kada su došli po pedere, ja sam šutio; jer nisam peder.
Kada su došli po mene, više nije bilo nikog, da se pobuni!
Ovo je za sve wanna be prosvjednike trenutak da ustanu i prosvjeduju PROTIV ZLOČINA!
Ako se ne kažnjavaju nasilnici nad pederima, nasilnici nad Lukom Ritzom, nasilnici nad ovima i onima, onda vlada ne samo da ne radi svoj posao nego drži nasilnike u pričuvi kao svoje pijune... Postavlja se pitanje kome je u interesu da se nasilje potiče, da smo zemlja bezgrešnog nasilja?
I nije stvar jel vam se sviđaju ili ne sviđaju pederi, Srbi, komunisti, ili ateisti, već da li pristajete živit u državi di se nasilje nad kim god želiš kad god želiš ne sankcionira zbog jednostavnog opravdanja da je nad drugačijima.
U čemu je razlika u oku huligana (koji sebe vidi kao Svetog Izvršitelja Presude) između mene, Luke Ritza ili neke pederčine? Tko je taj tko će odredit da li se peder može malo ispendrečit iz čista mira a "normalan građanin" neće. Tko će postavit jasnu granicu između pedera i pederskog dizajna? Tko će me sutra spasiti ako budem izražavala različito mišljenje? Hoće li se mene sutra stigmatizirat i maltretirat jer sam razvedena? Ili ako odlučim bit Budist, Hare Kriška, vegetarijanac? Oću li smit odlazit na jogu ili na pilates? Moram li se učlanit i ja na vjeronauk? Moram li pazit što slušam, kako se oblačim? Da li da se šetam sa prijateljicom koja je lezba, moram li pazit da li kritiziram Crkvu? Ipak moram na takve stvari pazit jer u suprotnom PROVOCIRAM?! Sad smo izvukli pouku šta se događa onima koji provociraju.
Ili da se i ja naoružam?
komentiraj (17) * ispiši * #
10
petak
lipanj
2011
Vjerska tolerancija
Kao što već znate, nedjeljom u jutro se spremam za odlazak na besplatni ručak kod svojih roditelja.
Ovu nedjelju me probudila tutnjava zvona za uzbunu sa Crkve koja je nedavno nikla na dječjem igralištu. Petnaest minuta potom opalilo je i ono na mojim vratima.
Otvorivši vrata, krmeljavim okom sam uhvatila obris djeteta koje se klatilo u visini moga trbuha. Uhvatila me blaga neobjašnjiva tjeskoba. Osjećala sam da se nešto mijenja...
"Dobar dan teta Danica, vidim još se nismo zbrojili. Evo ja došla po Vašu nejačad da zajedno odemo na misu u 10 za još mlađe od mladih!"
Čim sam se raskrmeljila, ugledala sam ružni a prijeteći autoritet djeteta koji je narastao veći od mene i klatio se poput levijatana.
"Oprosti, ka! Mi, ovaj, moja nejačad i ja ne možemo na misu jer moramo ić ručat, kod mojih, oni žive daleko... čak u Kaštelima!"
"TETA, AKO VAŠA DJECA DANAS NE DOĐU NA MISU, DON FILIP ĆE IM UPISAT MINUS, A TO IM JE VEĆ TREĆI IAKO SU TEK ODNEDAVNO NA ŽUPNOM VJERONAUKU! Ipak, ja sam zato ovdje da sve prođe kako treba"
"Dušo, svakako ne bih voljela da se to dogodi. Postoji li neki način da se ja i ti dogovorimo...?"
"Teta, za koga vi mene držite? Mene su moji roditelji odgojili u duhu poštenja i milosti.. a ne onako kako vi odgajate svoju jadnu djecu.. Vrlo dobro znate da ako Vam djeca ne budu išla na župni i školski vjeronauk - da se NITKO neće htjet družit sa njima, da im nitko neće pokazat što imaju za domaći, i da će općenito bit izopćeni iz uže i šire zajednice. A da bi uopće mogli pohađat župni, a time se i ravnopravno osjećat na školskom vjeronauku, moraju dolazit i na mise nedjeljom. Ako ste već sebe osudili na propast, ne razumijem zašto to želite svojoj djeci. Svojoj vlastitoj djeci!"
Hvatala sam zrak...
Moja vlastita djeca su projurila pored mene ulickana i uštirkana. Nisam ih prepoznala. Sva ta djeca su mi izgledala ista... Jedno dijete, ne znam jel moje, se vratilo i pitalo me sitniš za lemozinu... Dok sam vadila sitne iz novčanika, par lipa mi se prosulo po podu.
Uštirkana povorka crnih baba sa istim broševima, istim ladnim trajnama se vraćala sa mise za još starije. Prepoznale su iz daleka izdajnički zvuk sitneži koju namjeravam podvalit, te su me prezrivo fokusirale i to sasvim sigurno sa urokljivim očima koje djeluju.
Pomislila sam da mi je krajnje vrijeme da popravim 98,89% katolika moga kvarta jer u suprotnom bi te urokljive oči mogle djelovat...
komentiraj (3) * ispiši * #
05
nedjelja
lipanj
2011
Obiteljsko okupljanje nedjeljom
Još je blaženi Ivan Pavao II svojim prvim dolaskom navijestio današnji dan pa smo ga dočekali bez straha i panike.
Za ručak nismo imali apsolutno ništa za jest.
Srećom su moja djeca u potrazi za hranom otišla na vrijeme kod bivše sukrvice katolkinje koja još i ne vidi dobro. To jer je moja mater prošli tjedan izjavila: "Ostali smo gladni radi ćoravih katolika!"
Spas, utjehu i nadu na teveu smo zamijenili za proteine i ugljikohidrate u stvarosti.
Prvo smo napasali oči na klošare u bradrs kući i zaključili kako oni imaju šta za jest i ostalo. Oni jedini nisu dočekivali papu a imali su i besplatni ručak. Ja san se najozbiljnije odlučila prekvalificirat u bradrs klošara jer vidin da na teveu ljudi još imaju za jest. Mater nije mogla dugo izdržat bradrs klošare a ćaća je rekao da je zainteresiran za marketinški aspekt papa-drneka pa smo prebacili na HRT1. Ćaća nam je rekao da smo mogli otić na doček pape i nosit transparent sa logotipom od naše cvjećarnice, ali mu je mater prigovorila da on nikad neće imat ni blizu 40000000 Kn za uložit u takvi marketing.
Do dugo u noć smo slušali nadahnute riječi iznimnog duhovnjaka i govornika. Onda smo shvatili da to nije papa nego propovijed pospanog novinara sa HRTa, monsinjor Bilić mislim...
Na kraju smo bili užasnuti jer nismo uživo vidili papu na televiziji. Jedino smo vidjeli avion Croatia Airlinesa sa velikom reklamom T-Mobile koji se vijori za papom koji odlazi. Pomislila sam da je to loš znak za spas moje gladne obitelji, kada sam od T-Mobile (u suradnji sa firmama NTH Media & Drp company) dobila poruku na mobitel. Poruka košta samo 10 Kuna ali pruža vrhunsku utjehu: "Bog je uz obitelj!"
komentiraj (6) * ispiši * #
25
petak
veljača
2011
Prosvjednici & redikuli
Mater me nazvala na telefon i neuvijeno mi saopćila da ovi vikend ne triban dolazit na ručak.
-A dica, moja jadna, gladna, napaćena dica, nisu se ugljikohidrata okusila više od mjesec dana, umrla bi već od gladi da nisu naučile tražit žutinicu po kvartu...
- Ni dica! Ja i ćaća ovi vikend se spremamo na jedan romantični dejtić. Dvadeset i osam godina čekam taki ivent.
- A šta oće reć? Ja san mislila da ne razgovaraš sa ćaćom otkad je onomad diga kužinu i kotlovnicu u zrak.
- Ćeri neobrazovana a živiš u elektronsko doba! Prosvjedi su!!! Ćaća je nabavija balote, petarde i jedan stari vatromet, možda još vridi. Ja nosin blokete, čelični ekstendibl super stik i bejzbol palicu. Idu ti i braco i seka, oni nose samo transparente, al od njih ne možeš više ni očekivat! Od tebe očekujen puno više, očekujen da povedeš dicu.
- Neće moja dica nikome besplatno radit nered. To san susudima oduvik naplaćivala.
- A meni ih moš dovodit na ručak, a?
***
U pozadini je svirala muzika Enrica Moriconea iz filma: "Jaco štraco!"
Splitska Riva obasjana zlatom zamirisala je na barut.
Žamor prosvjednika je utihno.
Više od tri i po prosvjednika se razmaknulo da ih propusti. Moje roditelje.
Ćaća se nezainteresirano igrao balotom u lijevoj ruci a onda je na redarstvenika pljunuo ižvakani crni duhan.
Majka je umotana u dekicu sa palicom na leđima stajala čvrsto u mjestu i zmijski stisnutih očiju skenirala ekipu.
Onda je jednim munjevitim potezom potegla po korumpiranoj čunci usaljenog novinara koji piše o ustašama i partizanima umjesto o nama, tj. o gladnima i smrdljivima.
To je bio znak mojoj djeci ukrašenoj ratničkim bojama plemena Sioux da urlajući ratne pokliće polete sa tomahawcima na policajce.
Sestra, iako se našminkala i opeglala kosu odlučila se sakrit i da se neće isticat ako ne dođe nešto mlađih i ljepših, normalnijih prosvjednika. Brat je očekiva vidit Severinu ili barem Jelenu Rozgu. Sakrili su i tranparent: "I mi bi tili ležat i primat bar socijalnu pomoć ako već ne možemo braniteljsku mirovinu"
I meni je bilo neugodno da se istaknem među takvima ka šta mi je familija pa sam se i ja sakrila.
Zatim sam prebacila program nadajući se da će na drugom programu bit uvjerljivije, modernije akcije.
***
Evo update: Recepti Don Ivana Grubišića, svakako pročitati.
Uglavnom, Grubišić opominje kako nasilje može eskalirati ali daje jasne točke što vlast treba učiniti da nasilje ne eskalira. Baš je zanimljivo za vidjet tko će prvi popustiti.
Što mislite o ovome postu?
http://denisavdagic.blog.hr/2011/02/1628994539/prosvjedi-u-hrvatskoj-nasilje.html
Da se poslužim narodnim poslovicama;
Nema kruva bez motike!
Bez spremnosti na pendrek, nema ni demokracije!
U osnovnoj školi obično učimo sina da izbjegava nasilje pod parolom; Nasilje nije način rješavanja problema. Ali da bi sin na duže staze uistinu izbjegao nasilje bar jednom se treba pošteno potuć makar unaprijed znao da će primit batine. To se uči u praksi.
Mi smo se ranih devedesetih trebali duhovno osvještavat, a kad problem naraste velik treba i mnogo veća sila da ga riješi. Mislim, iako se nadam u suprotno, da smo mi ipak kukavice (u svakom pogledu) za to. Jednima je neugodno, drugima je lijeno, treće je strah, četvrti u ništa ne vjeruju...
U ST primjerice jedan pijančina jednostavno je rastrao nekih stotinjak prosvjednika jer im je bilo neugodno stajat pokraj njega.
Kamo sreće da mi imamo muda za malo se pošaketat i napravit ulične nerede ko Francuzi.
Koja je svrha prosvjeda ako se nema jasan cilj a to je rušenje vlade i pripadajućih joj prirepina i nadat se da je time uglavnom zaustavljena krađa i korupcija. Molbe vladi u fino ne pale isto kao što i ne pali kad sirota djeva moli silovatelja: ¨Pliz, nemojte me pliz više jebati!"
U feudalnom društvu kakvo je Hrvatska makar se nazivalo demokracijom vlast se bira na više duhovnih i naučno fantastičnih dimenzija (od mrtvih baba, lažnih bratnitelja, duhovnih pastira preko zanzibara, australije do ostavke premijera). Ako su to izbori onda ovo nije stvarnost nego se mi nalazimo u nekoj fantastičoj satiri.
komentiraj (19) * ispiši * #
14
četvrtak
listopad
2010
The end
Moji čača i mater su poput mene isto bili na kul listi. Tata je osvojio drugo mjesto na nekom natječaju za književnost, ka. Uživija se totalno. Zajebavali smo ga masu. Onda je dobija na poklon printer i fotoaparat. Pa je mjesecima hodao po kući sa fotoaparatom i govorija: Evo filozofski neoboriv a materijalni dokaz da sam ja najveći umjetnik u obitelji.
Ja i mater smo ka nešto uvik slikale i crtale, pa smo bile masu uvriđene. Brat i sestra su nas sve zajebavali. Onda su čači počeli dolazit neki kolege blogeri u kuću. Otac ih je nazivao fanovima a mater fan-a-tik redikulima. Neki su uistinu i imali tikove. Kako su svi fanovi bili muškići, sestra je jednom upitala: A jeli čača, jeli to fan pristojnija rič za pedera da ne ispadne ono ka ksenofobija?
Braco je upitao: Jel fanatizam isto šta i ksenofobija? Jesu li ti fanovi možda Jehovini svjedoci?
Otac je samo govorija: Dođite fanovi meni i poklonite se.
No, ubrzo je printer riknija a neko mu je ka slučajno i razbija ekran na digitalnom fotoaparatu. Otac je zavapija: Ovo ste napravili namjerno samo da minorizirate moja književna dostignuća!
Mater ga je upitala: Jel mogu ove pizdarije, pardon književne nagrade napokon sve pobacat u škovace?
Jedan redoviti fan-klošar (kojega je sestra zvala enviromentalista-bloger) je nepogriješivim enviromentalističkim nagonom za preživljavanje brzo primjetio kako ga moja mater razgaljeno gleda sa velikon metlom i velikom škovacerom. Pretpostavio je da ga želi pomest i bacit u škovace. I tako je pobjegla posljednja ćaćina književna nagrada dok si reka blog, iako je bloger naizgled beskonačno plivao u porciji besplatna fažola.
Otac je tute svatija koliko je težak put mladog umjetnika, kako je umjetnost nježna i fragilna u ovom velikom svijetu. Prepao se da i njega ne pomete velika metla stvarnosti, momentalno se ostavija bloga. Međutim, nakon toga mi nije dozvolio da se s njim ili s materom igram na šah jer kao nisan na listi. Molila sam molećivim glasom. On bi pjevušeći kratko dodao:Prijavi se na listu.
Na koju listu?
Na kul listu!
I tako su oni pet godina igrali šah na miru. Kad su se ovi iz bologa.hr udostojili napokon stavit me na kul listu, mater i čača su prestali igrat šah.
Tako su se i moji blog potencijali ispuhali.
Također ovaj blog sam započela pisati na nagovor jedne osobe. Ta osoba je otišla iz mog života pa je red da ode i blog.
Kad je ta osoba otišla iz moga života upala sam u klimakterij. Tako sam trebala zabavit mozak da ne mislim da sam u klimakteriju. A nije mi se dalo prat ni peglat po kući. Nije mi se izlazilo vani jer sam se osjećala smrdljivo. Pa sam igrala soliter, šah, minesweaper, ušlagirala se na iskricu, došla sam čak dotle da pratim ZonuZ i Annabellu kako pišu pisma uredništvu (inače ih nikad ne čitam - babe mi). Od jada nisam znala šta bi sa sobom. No uskoro sam zamijenila ZonuZ i Annabellu za mozak ugodnijim duetom Beusa i Poklepovića na tv-u iako ih k nisam razumila o čemu pričaju, uostalom kao ni ove prije.
Mislim, ako naiđem na koju nepravdu koju triba ovde zalipit ili dobijen plaćenu reklamu u međuvremenu, naravno da ću to napravit.
A do tada stojte mi dobro, dragi blogeri, rekla bih i zdravo, ali zdravlje je širok pojam pa nećemo pretjerivat.
komentiraj (10) * ispiši * #
13
srijeda
listopad
2010
Luzerice bijedna, šljakerice obična, truni u Kaštelima!
Taj je sms dobila moja mlađa sestra nakon šta je napucala premladog poduzetnika, sina tate hadezeovca iz gradskog poglavarstva u Zagrebu.
Da nisam postala književna posvuduša, ne bih se ni sjetila te rečenice. Kako postaneš književna posvuduša? Jednostavno, ako imaš automobil i nekoliko prijatelja književnika i wannabe književnika, koji nemaju auto, pa te zovu svaki put kad tribaju malo dalje zapet (naprimjer na kraj svijeta u Kaštel Lukšić).
Olja Savičević: Adio Kauboju!
Od svih žanrova najdraži su mi špageti vesterni.
Književne večeri vam se uglavnom svode na knjige, a manje na jist i pit. Kako je književnike trebalo vozit nazad, čekala sam ih na samoj književnoj večeri jer je vani padala kiša.
Na moju veliku sreću na platnu iza stola sa književnicima su se prikazivali isječci iz filmova Sergia Leonea. I tako sam usput slušala šta spisateljica priča. Priča je bila o Kaštelima today.
Prepoznala sam se u svoj kaštelanskoj tuzi i gnjileži njene proze. Ne znam koji mi je pa da kupim tu knjigu. I da je pročitam. Ona priča o mojoj sestri, o mojoj stvarnosti, o mojoj ekipi, o mom beznađu. To je vjerojatno dobra kulisa za prikazivanje poslijeratnog tranzicijskog jada, ali kad si ti taj jado iz Kaštela, onda ti kulisa nije dobra. Kaštela su zabit iz Bilo jednom na divljem zapadu, to je autorica jako dobro povezala i maestralno opisala.
Na 170 sam strani, knjiga ima oko 200 strana, a autorica me upozorila da knjiga nema sretan nego otvoren kraj.
Ja bi sretan kraj!
komentiraj (3) * ispiši * #
11
ponedjeljak
listopad
2010
Opasnosti u vezi 1.Sukrvica
Ako dozvolimo edipovcima da žive, da li trebamo isto postupiti i prema njihovim mamama?
Kratak test: Vidi li netko na ovim slikama svekrvu i ako ne zašto mislite da je tako?
Neke djevojke kažu da su njihove svekrve dobre i drage osobe i ja nemam razloga da im ne vjerujem. Praznovjerna kakava jesam ne bih se ni usudila reći išta protiv dotičnih. Sa strahopoštovanjem su o Sukrvici pričali još i stari Krečani kad su je spremili u jedan labirint iz kojeg se teško izlazilo.
Prava sukrvica i poslije dva braka ostaje da živi sa svojim Najdražim (naravno da se tu radi o sinu). Stoji napeto iza kuhinjskog zida spremna da u svakom trenutku spasi sirotu djecu svoga Najdražega od njihove nekompetentne majke. Neumorno prevodi i prepravlja djeci sve neodgovarajuće naredbe, zaključke i pitanja.
Noću dežura u hodniku kraj spavaće sobe čak i kada Najdraži nije kod kuće, za svaki slučaj. Nemojte ni slučajno u grču nemoći iz zajebancije na vratima vaše bračne sobe oslikati grafit Sukrvica ante portas! jer će ona to shvatit kao poziv da tu još postavi i fotelju.
Sukrvica se uvijek iskaže kad vam je najpotrebnija, uglavnom u trudnoći.
Zvrzvr - zvoni telefon... Sukrvica: Ja san, dušo! Kako si, jel paziš da popiješ malo crnog vina, znaš da ćeš od toga dobit muško. Kažeš, žensko DITE! Ma može se to još prominit, samo ti malo popij. Kažeš, doktor ti je reka da imaš komplikacije, da ne smiš pit i da je stoposto žensko. Jeb.. Ne brini, još ćeš ti imat sina.. Nego, di mi je moj muškić, spas, sreća, nada, ufanje i ljubav moga života jednom rječju moj sin?
Ja: Eno ga peglalalala! Kako je vridan, jubav moja. Jao!
Trudila sam se onako srdačno naglasiti to Jao i početi monolog dostojan Zijaha Sokolovića, međutim Sukrvicu je već nakon prve rečenice strefilo i prekinula se veza. Moj tadašnji muž je sve čuo i odmah je stao nazivati mamu da što prije popravi štetu. (On uopće nije peglao, naravno.) Pošto se ona nije javljala na telefon, otrčao je do nje i odveo je u bolnicu. Nikad mi to nije oprostio. Tu se raspao naš brak. Ovo je istinita priča, a jedino je sa bivšom sukrvicom još uvijek sve u najboljem redu.
Uglavnom da se vratimo na kretsku priču koja je nakon brojnih žrtava dala i junaka. Dakle postoji nada. Nije sukrvica toliko opasna ako se nađe junak dovoljno pametan a hrabar (sa mudima što bi se reklo po domaći) da se sa njom sukobi.
Vojska mladih nada koja prati moj blog su mi se odmah nakon ove izjave javile na mail. Kažu da čekaju spremne ko napete puške ispred bračne lože naoružane sukrvica eliminatorom 2000 moje daljnje upute.
Ali avaj, u tome i jest najveća kvaka - u mitovima je zapisano:
Ako se želi neutralizirati sukrvicu i time stvoriti preduvjete za bračnu sreću, junak koji izlazi na megdan sa sukrvicom mora biti muškoga roda.
Evo malo o Edipu danas za one koji žele više naučiti o grčkoj mitologiji i opasnostima u vezi.
komentiraj (9) * ispiši * #
10
nedjelja
listopad
2010
Prodajem bubreg!
Svako tri mjeseca Ana Dragičević, (po mojoj skromnoj pretpostavci propagandna djelatnica gradonačelnika Makarske) zaposlena u Slobodnoj Dalmaciji oglašava prodaju Vošca - najljepšeg vrha Biokova.
Ja sam također u teškoj financijskoj situaciji jer imam nesreću da radim u svojoj firmi koju pogađa slom gospodarstva. Voljela bih na primjer biti zaposlena u nekoj gradskoj firmi tipa "Drp&Žičara" d.o.o. čiji djelatnici imaju preko 10000,00 Kn plaću a nemaju žičare pa sukladno tome nemaju ni stresa.
Ili bih barem radila kao propagandista u Slobodnoj Dalmaciji gdje bi mi se posao svodio da kopipejstam po narudžbi malo veće oglase. Ono: Prodajem otoke, more, planine i ostala prirodna dobra. Ali ništa od toga, nisam kvalificirana dovoljno da sebi vidim budućnost u takvim tvrtkama.
Zato molim Anu Dragičević da objavi oglas za moj bubreg. Znam da ima stranih investitora koji jedva čekaju prosut novce za takvu stvar, znam da sam i ja u bankrotu kao i ekipa u poglavarstvima gradova opustošenih kriminalom a znam da Ana objavljuje samo takve tj. kapitalnije oglase!
Moj post na temu prodaje Vošca sa osvrtom Predraga Lucića, Stipe Božića i ostalih planinara. Također, čitam i da i splitski Marjan ima istu sudbinu.
Nemam konkretne dokaze da se spomenuta novinarka bavi propagandnim poslom već sam te zaključke izvukla iz njenih članaka. Simptomatično je da ona objavljuje članke o Vošcu u zadnjih godinu dana a da nije provjerila podatke koji su smiješno netočni, što s pravom navodi na pomisao da ih je netko drugi tako iz sasvim određene namjere napisao. U njenom članku iz 28.08.2010. je tako Vošac imao 1500 m2 a u jučerašnjem članku navodi da je za izgradadnju žičare dovoljan i postojeći plato (nakon pritiska javnosti na gradsko poglavarstvo jer se radi o 240 m2).
Nadalje, nisam se nikad upustila u učenje novinarskog zanata, ali u jednoj knjizi o novinarstvu za početnike je pisalo velikim slovima na prvoj stranici: Navedite iskaze suprostavljenih strana! Ne znam da li novinarka uopće zna da postoje suprostavljene strane. Makarska kronika je u tome bila mnogo dosljednija.
U ovom članku piše valjda svoje zaključke ili istraživanja?! (nije navela da nekog citira): Premda već dvije godine makarska vlast govori da za ulaganje u “žicu” od Makarske do vrha Vošac na Biokovu postoje zainteresirani stranci, osnovni dokument Ministarstvo zaštite okoliša i graditeljstva, koje koordinira izradom planske dokumentacije, ne uspijeva privesti kraju.
Glavno je pitanje dakle zašto je Ministarstvo okoliša stopiralo izradu planske dokumentacije ili je i iz kojeg odbilo Vošac kao lokaciju. Ja bih se kao novinar zapitala te stvari i odmah potom nazvala ministarstvo. Možda je mistarstvo stopiralu izgradnju žičare u srcu parka prirode Biokovo zato jer bi to bila ekološka šaka u oko čitavoj domovini. Možda bi to bilo protiv svih zakona o očuvanju prirode. Itd... Imam u njenom tekstu još dosta takvih zamjerki ali zadržavam se na samom početku teksta.
Ono što je mene osobno u ovom tekstu navelo na pitanje je zašto za provedbu nekog zakona išta treba značiti promjena ministra. Hoćemo li drhtati pred svakom smjenom vlasti ili bi trebali imati čvrste zakone i pravilnike o svemu pa tako i očuvanju prirode?
p.s. Još nisam skupila potrebnu kondiciju i snagu volje a ni kupila zimske gojzerice i dereze pa da mogu prtiti snijeg do pasa ili hodati zaleđenom strminom više od sat vremena (koliko je potrebno da se u ljutoj zimi prijeđe mala uzbrdica Štrbina-Vošac) dok ti bura od 200 na sat ledi kosti. Pozivam zato Anu Dragičević i njene dopisnike da zajedničkim snagama uronimo u taj zimski turizam koji bi trebao biti prilagođen običnom turistu. Ako budete išli gore za vrijeme mećave, idem i ja sa vama.
komentiraj (7) * ispiši * #
05
utorak
listopad
2010
Hipohondar blues
Moj čača je jedan veseli bloger sa kul liste ali u zadnje vrijeme je odlučio družiti se sa pravim pacijentima. Najdraže mu je obavljat pretrage.
Ujutro svečano ispred čitave obitelji izjavi: Imam slipu pneu. Od toga se lako umire, jednostavno zaboraviš disat u snu.
Mater se prikrsti: Ajde bar nešto, fala ti Gospe! Koliko ima da si za to doznao?
Čača ponosno: Čak četiri doktora mi nisu znali postavit dijagnozu, a ja sam sam tek jutros doznao za tu bolest na internetu, iako već dugo vučem simptome.
I onda se svi snuždimo.
Sutradan dođe i kaže: Stoposto imam zloćudnu bolest lijevog testisa, a nikoga nije briga!
I onda ja i sestra danima tučemo satnicu po proktolozima, internistima, gastroskopijama, magnetskoj reznonanci raznoseći uputnice...
Nakon par tjedana i svih obavljenih pretraga seka upita staroga:I tatice, jesu li ti šta našli na tom testisu?
Čača se snuždi i tužno uzdahu: Kćeri najdraža, ono najgore!
Sestra zavapi: ŠTA JE??
Čača će užasnut: Nisu mi ništa otkrili!
komentiraj (5) * ispiši * #
20
ponedjeljak
rujan
2010
Di je moja tipkovnica?
Tako uspavljujen ja svoje zviri kako i priliči majci u ovaj sat kad mi uleće moja najdraža baka u sobu:
Treba te opet ona Marčelinaaa! Kaže da je hitno!
Smije se Marčelina iz slušalice: Opet san napisala post o tebi jedva čekan da mi komentiraš!
Ja: Stavljan dicu leć, alo?!?
Ona: Ali samo ti moran reć sta san napisala...
Klik! - ovo mi nije kliknila lampica nego telefon.
Ovom sam se prilikom sjetila blogerice S koja je tvrdila joj uveselim siva jutra plus nasmijem još dvadesetak žena u njenoj firmi.
Sjetila sam se i čitateljice Lj koja mi je svjedočila da je nakon mojih komentara počela osjećati mirise i okuse.
Sjetila sam se i blogera I. koji je rekao da su mu moji komentari pomogli da prohoda, popravili samopouzdanje i seksualni život.
Sjetila sam se i onih naoko zluradih koji me lovaju na rasprave iako su to najpotrebitiji pažnje i veselja.
Sjetila sam se i jedinog genijalca među blogerima koji mi je rekao da su moji komentari bolji čak i od komentara Pametnog zuba (iako mislim da mi je ovaj zadnji zapravo htio reći da sviramo kurcu a ništa ne radimo).
Svega sam se toga sjetila i toplo mi je oko srca kad pomognem ljudima u nevolji, al šta je previše, previše je.
Prekjučer me zove isto Marči, u 11 i po navečer: Alo, jesam li te probudila?
Moj momak: Jel to opet Marčelina zajebava u čas kad ti čak i baba spava?
Marčelina: Znaš šta mi se dogodilo? Znaš šta mi se dogodilo? Znaš šta...?
Ja: A šta?
Marči: Prolilo mi se vino po tipkovnici. Ne radi mi tipkovnica, znaš li ti kako mi je uopće?
Ja: Dobro, dat ću ti svoju, sad mi ionako ne triba, popila san malo pa ti je ne mogu donit, morat ćeš sama po nju! (Marčelina se inače boji mraka pa je uvik po noći moran pratit po kvartu)
Marči: Poslat ću ti sina! A jel ti ostalo šta vina?
Ja : Jebate, oćeš i momka da ti posudin?
Ona se misli kako joj u tu uru ni moj momak više nije tako loš.
Tribala san se pravit luda pa ne govorit da san kupila novu tipkovnicu, ne bi me bar žicala za komentare!
Ipak pročitajte poučni prethodni post o korupciji i okolišu!
komentiraj (13) * ispiši * #
17
petak
rujan
2010
Stipe Božić, planinar i ljubitelj prirode?!
Predrag Lucić danas za Novi list skraćeno:
Nakon što je Ante Novak u Gradskom vijeću, zahvaljujući hadezeovsko-pravaškoj većini od jednog glasa, napokon uspio progurati ideju o osnivanju »Žičare Biokovo«, d.o.o., u prigodnom je intervjuu vijećnike SDP-a i HNS-a, koji su glasali protiv te odluke, proglasio pomračenim umovima što em mrze em još i ne vole svoj grad. Razglašeno je i da austrijski investitori jedva čekaju da prospu novce po Biokovu.
Taj vrh na koji Novak kani nasaditi žičaru zove se Vošac. Da bi na njegov plato od svega 255 četvornih metara stala postrojenja i svi »potrebni sadržaji« za čiji je smještaj, prema Novakovim izračunima i vizijama, potrebno oko 1.500 kvadrata, nema druge do – poravnati vrh. Bila bi to prostorna i ekološka devastacija, sve kad se Vošac i ne bi nalazio u Parku prirode Biokovo koji bi – makar se nikada ne našao nitko pametan da ga proglasi nacionalnim parkom – trebao biti pod posebnom zaštitom.
Političko-investicijsko osvajanje hrvatskih planina očigledno postaje nova alpinistička disciplina. Nakon Srđa, na redu je Biokovo. Koji će planinski vrh nakon Vošca biti izabran da ga hrvatski politički vrhovi svedu na svoju mjeru? Kako se zove sljedeći tupi vrh?
Pročitala sam Stipinu knjigu Sedam vrhova i zapamtila sam da se zgražao nad željeznom konstrukcijom koja vodi do najvišeg vrha Australije. Zato mi je u najmanju ruku čudan njegov stav prema njegovoj rodnoj planini.
Još me čudi što se u ovako ozbiljnoj problematici iznose stavovi alpinista (čiji posao nije zaštita okoliša) jer za te stavove nemaju profesionalnu odgovornost.
Ni jedan stručnjak ili odgovorna osoba (Park prirode, ekipa za zaštitu okoliša nije dao svoj sud i čini mi se da to izbjegavaju do daljnjega).
A vjerujem da ni jedan alpinist (pogotovo ne kalibra poput Stipe Božića) pa čak ni slabiji planinari (poput mene) više neće hodati do Vošca kad na njemu bude žičara sa hotelskim objektima. I tada tu više neći biti ni jednog planinara.
STIPE BOŽIĆ, ALPINIST I PUTOPISAC
Žičara na Vošcu će najmanje utjecati na okoliš
- Osobno sam sudjelovao u izradi idejnog rješenja za ovaj projekt i mislim da je Vošac bolja lokacija od Štrbine, prije svega jer će izmjena postojećeg okoliša biti najmanja, a korist posjetiteljima najveća. Jer, na vrhu Vošac je već odavno izgrađen objekt i mislim da bi puno veća šteta bila mijenjati mjesto koje je do sada praktički nedirnuto, poput Štrbine. S druge strane, mislim da je strah od nekakvog ravnanja ili rušenja vrha neopravdan – primjeri svjetskih žičara pokazuju da su takva postrojenja uglavnom ukopana u planinu, što znači da se ništa dodatno ne mora ravnati. Uostalom, i sam sam izričito protiv tako drastičnih zahvata poput rušenja ili ravnanja planinskog vrha. Naposljetku, turistima treba biti omogućen najbolji pogled, a tu je Vošac u prevelikoj prednosti u odnosu na Štrbinu.
STIPE BUŠELIĆ, PROČELNIK HGSS MAKARSKA
Vošac nema dovoljno prostora za sve što projekt žičare mora imati
Osobno mi se ovaj koncept kojeg su ponudili gradski čelnici ne čini sretnim rješenjem i mislim da je Štrbina bolji izbor. Vrh Vošac nema dovoljno prostora za sav sadržaj kojeg bi jedan projekt kakav je žičara trebalo pružiti, jer se ne radi samo o tome da turisti dođu do gore, pojedu nešto, popiju kavu i odu. Visinska razlika između staza Štrbine i Vošca je vrlo mala, Štrbina je sama po sebi gotovo idealno mjesto za primiti postrojenje poput žičare, ima bolje vremenske uvjete u odnosu na vrh i bolje je povezana s ostalim planinarskim stazama. Ako se već nešto takvo gradi, ne vidim zašto bi bio problem sagraditi još jednu gonodolu od Štrbine do vrha Vošca.
DRAGAN DELIĆ, PREDSJEDNIK SAK EKSTREM MAKARSKA
Ante Novak, dogradonačelik Makarske je medijima poručio da će plato Vošca, površine 1200 do 1500 kvadratnih metara biti pogodan za izgradnju svih potrebnih sadržaja. Radi se o tome da je plato Vošca u stvarnosti mnogo manji, otprilike oko 255 kvadratnih metara, zbog čega se Delić pita na koji će način vlast stvoriti još 1.000 do 1.200 kvadrata na biokovskom vrhu.
Bez obzira hoće li se na vrhu nalaziti samo postrojenje žičare, koje traži barem dvostruko veći prostor, ili pak ugostiteljski sadržaji, potrebno je povećati taj plato, a to znači rušenje vrha, njegovo smanjivanje te, uračunajmo još i izgradnju pristupne ceste, potpunu devastaciju okoliša u srcu, ne zaboravimo, Parka prirode Biokovo. Zbog svog položaja i ljepote vrh Vošac proglašen je jednom od točki Hrvatske planinarske obilaznice. A sad ga netko neupućen želi uništiti. Vizura Makarske s otkinutim vrhom i konstrukcijom na njemu nije ništa drugo doli daljnje pretvaranje našeg grada u zadnji 'vašar',
S Vošca ide samo jedna, dosta strma, staza dok sa Štrbine možete šetati u više laganih pravaca, pogodnih za sve starije ili neiskusnije. Dalje, zimi je padina Vošca uglavnom okovana ledom i puna snježnih zapuha. Snaga vjetrova silna je u svim godišnjim dobima i zahtijevala bi postavljanje vjetrobrana kako bi putnici uopće mogli izići iz kabina, dodavši da bi postavljanje po jednog toplomjera i vjetromjera na obje lokacije sasvim konkretiziralo njegove argumente. Isto tako, u ime SAK Ekstrema najavio je da će se dopisom obratiti nadležnim institucijama, odnosno Ministarstvu kulture i Uredu za zaštitu prirode. - U nijednoj pravnoj državi ovakva inicijativa ne bi imali prolaz te imamo razloga vjerovati da neće ni ovdje. Da se razumijemo, mi nipošto nismo protiv žičare, ali napravimo je tako da u potpunosti iskoristimo njen potencijal uz što manju devastaciju Biokova!
Izdižući se 1422 metra nad morem te pružajući na dlanu jedinstven pogled na Makarsku rivijeru i otoke, Vošac je i sada, na izdisaju turističke sezone, popularno odredište stranih turista. Uvjerili smo se u to i sami zatekavši na vrhu, pred vratima planinarskog doma, dvadesetak francuskih turista očaranih i pogledom i gotovo nedirnutim prirodnim blagom. – Ovaj dom je bitan i planinarima i turistima jer kroz 24-satno dežurstvo naših članova mogu dobiti sve informacije o planinarskim stazama, mogućim opasnostima, također mogu dobiti vodu i sklonište, bilo od žege ili hladnoće. Dom, osim toga, službeno djeluje kao obavještajna točka GSS-a, a u posljednjih 6 godina od kada je u funkciji broj planinara koji je noćio ovdje porastao je s četvero ljudi prvog ljeta na preko dvjesto ovog ljeta, govori Delić koji se otvoreno pribojava propasti jednog vida planinskog turizma nauštrb drugog. Logično, smještanje žičare na vrh Vošca dovelo bi do nestanka planinarskog doma kojeg gradske vlasti, što predsjednik SAK Ekstrema ne smatra nimalo slučajnim, u svojim priopćenjima o projektu žičare isprva nisu niti spominjali, da bi kasnije u nekim medijima planinarski dom bio opisan kao derutan i neiskorišten.
TONČI LALIĆ, PLANINAR
Štrbina je sama po sebi idealan izbor
U svakom slučaju podržavam izgradnju žičare što bi bilo velika stvar za Makarsku, no mislim da je Štrbina apsolutno bolje mjesto od vrha Vošac. S jedne strane, prijevoj na Štrbini je sam po sebi idealan za izgradnju takvog postrojenja, dakle prirodni uvjeti već postoje, dok je vrh Vošac ovakav kakav jest premalen i jednostavno mu nedostaje terena bez obzira na atraktivniji pogled. S druge strane, na Vošcu je i planinarski dom kojeg koriste i održavaju lokalni planinari već godinama i koji puno koristi održavanju planinskog turizma na Biokovu.
DIO KOMENTARA ISPOD TEKSTA:
Žičara je ekološka katastrofa i ekonomski promašaj. Sve ove aktere pro i contra pozicije žičare na Biokovu mogu shvatiti, ali ne i opravdati. Ljudi kod nas nisu dovoljno educirani i informirani, a čini mi se niti zainteresirani za važnije teme od egzistencijalnih koje se pod Bikovom često svode na punjenje apartmana i iznajmljivanje ležaljki. Žalosti me da ljudi poput Stipe Božića, legendarnog alpinista, spasioca, putopisca i novinara koji se penjao na razvikane svjetske vrhove, snimao dokumentarce gdje apelira na očuvanje prirode itd., otvoreno zagovaraju izgradnju žičare. Prava dilema nije žičara 50 metara livo ili desno. dileme zapravo ne bi trebalo ni biti! U tekstu gospodin Erceg upozorava "... projekt je svakako ekološki delikatan u toj mjeri da će bez iznimno dobre organizacije imati katastrofalne posljedice za okoliš na Biokovu..." i nastavku se zalaže da se žičara ne gradi na Vošcu nego u njegovoj blizini!!!
Ukoliko se turistima zeli pružiti promišljen i kompletan doživljaj Biokova sa što vise sadržaja onda je Štrbina bolja pozicija. Ukoliko se želi pružiti samo pogled, onda je Vošac sigurno najbolji. U svijetu, u sličnim situacijama se trude iscjepkatiponudu pa tako ako ste ušli u muzej možete jos dokupiti kartu za neku posebnu zbirku ili dozvolu za fotografiranje i sl. Ili žičara Chamonix - Aiguille du Midi (pogled na Mont Blanc) kosta 37 EUR a lift za panoramski pogled još 3 EUR. Bezbroj je primjera po Alpama gdje se doslovno ulaz na terasu sa boljim pogledom naplaćuje po 50 centi isl. To su sve primjeri promišljenog pristupa, kojega bi trebali osmisliti stručni ljudi iz turizma, a ne političari ili graditelji žičara. U toj ponudi žičara bi bila tek djelić ili sredstvo za upotpunjavanje ponude. Nemojmo olako nuditi blagodati ove naše prekrasne rivijere jer kad pružimo sve odjednom, prestajemo biti zanimljivi. Ima na Biokovu još zanimljivosti i divota osim pogleda sa Vošca ili skijanja niz Juru, samo te su divote skrivene gramzljivim i neupućenim pogledima i traže malo senzibiliteta kojeg ima sve manje.
U vezi žičare na Biokovu preneseno iz Makarske kronike
Čitav sadašnji prostor vrha sa postojećim planinarskim domom.
komentiraj (17) * ispiši * #
